HSUTI
Šoštarićeva 8,
10000 Zagreb
Hrvatska

tel/fax.:
385 1 4812 004
savez@hsuti.hr

ŽIRO RAČUN:
30102-678-118417
ZAP ZAGREB

MB: 3228169

GUSAR
Bojan Radašinović
Dešava se da ne znam kuda on ide, kuda se kreće i o čemu priča kada se brije u našoj maloj kupaonici. Kada smo sjedili u autu i čekali na zeleno svjetlo na semaforu, čula sam ga, ali ga nisam slušala. Pričao je o pješacima, kako je jednog u sivim hlacama skoro pregazio. Samo se zapikirao preko ceste i … dalje ne znam što je bilo. Naša djeca ga vole, makar sam za malu sigurna. Ona je sa svim zadovoljna, njoj je glavno da su joj njezine majice čiste i da ju nitko ništa ne pita kada izlazi iz kuće. Danas mi je hladno. U stanu nekada zbilja može biti hladno. Provjerila sam prozore, sve je dobro zatvoreno, a i radijatori solidno griju. Jučer sam obećala sinu da ni ovaj ni idući tjedan necu kuhati juhu i posluživati kuhano povrće, pogotovo mrkvu.
Sitne stvari mi uništavaju koncentraciju. Sitna slova, ukoso položene stranice novina, retci u kćerkinim bilježnicama podebljani rozim fluorescentnim markerom. Muž nikako da popravi tapetu u hodniku koju je poderao tapetar. U ponedjeljak je čak uzeo u ruku knjigu "Uradi sam", ali ju je odložio na stol i sada još uvijek tamo stoji. Nemam uopće dodira s vanjskim svijetom. Samo hodam bez cilja po stanu. Obojila sam kosu. Nije ništa rekao kada sam razbila njegovu omiljenu šalicu. Našalio se da ću sada imati manje suda koje treba prati. Istina.

Ne znam više što mi je važno. Mislim, osim djece i braka. Osjećam se kao strankinja u braku s domorodcem. S djecom trebam razgovarati na sebi stranom jeziku. I ovog ljeta ćemo ici na more. U našu vikendicu. Bilo je tako veselo dok se gradila, okupilo se dosta rođaka, prijatelja i njihove djece. Tada smo se više družili, bili smo veseliji. Sjećam se da smo sve pozivali da se do sita naodmaraju u našoj vikendici kada bude izgradena. Od trenutka kada je kuća dovršena, tamo ljetujemo sami s djecom.
Gledamo mali crno-bijeli TV i slušamo lokalne radio stanice. Djeca su tamo naucila plivati, oboje u istoj uvali. Samo jednom nam je u posjeti bio mužev kolega s ženom, a i to samo na jedan dan. Za njima smo brzo počistili, trudili smo se da ne ostave nikakav trag.
Naslonila sam čelo na prozorsko staklo. Kada sam se odmakla ostala je masna mrlja. Trebalo mi je desetak minuta da ju operem. Čini mi se da bih mogla vječno ovako živjeti. Što god da napravim, dobro ili loše, sve se uravnoteži i smiri.
Poželim da se nešto dogodi, a ubrzo mi je drago da je sve po starom. Izluđuju me ti pijani klipani koji se svake subote navečer deru u parku. Jednom od njih je tata kupio auto, pa se cijele noći vozikaju gore-dolje po ulici. Od kuda im novac za benzin? Sin je srećom još premlad za njih, ali sam svejedno zabrinuta. Kako majka makar to mogu. Pozvana sam na dvadesetpet godišnjicu mature. Nisam sigurna hocu li ići. Haljina s mature je još u ormaru, ali mi je premala, naravno. Ne znam što bih obukla, možda hlače? Ne, obući ću haljinu s Nove godine, ona mi se sviđa. Muž kaže da idem na proslavu, da će se za večeru već nekako snaći. Ići cu, možda dođe profesor zemljopisa u kojeg smo sve bile zaljubljene. Imao je južnjački naglasak i mali šepao, pa smo ga zvale Gusar.
Na godišnjici je bilo zgodno. U meduvremenu, Gusar je umro. Smijale smo se tome kako smo bile zaljubljene u njega. Počelo mi se spavati jer sam popila previše crnog vina. Bili smo u kući jedne kolegice. Ima lijepu kuću, ona i muž dobro zarađuju, no ništa previše. Pričali smo o onima koji nisu mogli doći. Sjedila sam okružena kolegicama u naslonjacu. Smijale smo se toliko da su mi potekle suze.