|
Priča Dana
Clarka dolutala je do mene "slučajno". Zapamtila sam je ovako:
"Paul je za Božic dobio od svog brata krasan automobil, kakav je
oduvijek želio.
Kad je na kraju radnog dana došao na parkiralište, vec je iz daljine ugledao
kako se oko njegova novog automobila vrzma djecacic i razgledava ga sprijeda,
straga, cak i odozdo.
Prišavši mu, Paul ga upita:
"Svida ti se?"
"Prelijep je", odgovori djecak a Paul mu sretan priopci:
"Dobio sam ga od brata za Božic".
"Dobili ste ga od brata za Božic", djecak je ponovio Paulov
odgovor, pa dodao:
"Oh, kad bih bar ja
"
A Paul je, kao i svi odrasli, dobro znao što djecaci misle, pa ga je prekinuo
i dovršio njegovu misao:
"Kad bi bar ti imao takvog brata, zar ne?"
"O, ne", odgovorio je djecak. "Htio sam reci - kad bih
bar ja BIO TAKAV BRAT!"
Paul, koji je jednako kao i svi odrasli, znao što mali djecaci žele, upita:
"Želiš li se provozati samnom?"
"Vrlo rado", odgovori djecak i gotovo pobožno ude u Paulov auto.
"A biste li me htjeli odvesti do moje kuce?", upita djecak.
Vec znamo da je Paul dobro znao što djeca misle, pa je pomislio:
"Sigurno želi da ga susjedi vide u tako lijepom i skupom automobilu".
Ali, bio je Božic i Paul je bio spreman uciniti dobro djelo, pa je djecaka
odveo pred kucna vrata.
"Molim Vas, pricekajte samo trenutak", zamoli djecak pa otrci
u kucu i uskoro se vrati. Na ledima je nosio svog teško invalidnog malog
brata. Pokazao mu je Paulov automobil i rekao:
"Pogledaj Buddy. To je automobil koji mu je poklonio njegov brat.
Jednog cu dana ja Tebi kupiti isto takav".
To je prica o samilosti.
A sve je to dijelic onog što možemo otkriti ako odlucimo otvoriti poklon
koji smo dobili rodenjem.
Oko nas, koji smo trenutacno zdravi, siti i podmireni u najvecem broju
naših tjelesnih i socijalnih potreba, bezbroj je naše braće, koja su za
nešto prikraćena.
Oni uglavnom ne traže naše sažaljenje ali oni, jednako kao i svi mi, čeznu
za toplinom, pažnjom, razumijevanjem.
Možda im to možemo dati ako ustrajemo u samokontroli i samilosti?
|