Priča počinje na morskoj obali, u romantičnoj stjenovitoj uvali s pjeskovitim morskim žalom. Noću je veliki val na pjeskovitu obalu izbacio stotine morskih zvijezda. Prekrasne su a golemo je prirodno bogatstvo otkriveno pogledu. No, zasjalo je sunce, žari i prži zvijezde i one ugibaju.
Na obali su i dva čovjeka. Svaki dolazi iz drugog smjera.
Prvi, hodajući prema sredini, gleda u to bogatstvo koje ugiba i tužan misli: koja ljepota, koja dragocjenost, kolika vrijednost, a ugiba i nestaje. Zar je moguće da tolika ljepota, tolika raskoš morskih dubina propada u jednom hipu. A koliko ih samo ima. Nepravda je to što te prekrasne morske zvijezde moraju uginuti i nestati. A ocito moraju. Tužan koraca dalje i razmišlja o tome kako je to zbilja velika šteta. I samo razmišlja.
Drugi, dolazeci sa suprotne strane, šeta lagano i zabrinuta pogleda, ali se svaki cas sagne i nešto baca prema moru. I nešto radi.
A kad su se sreli, prvi covjek vidi da drugi u more baca morsku zvijezdu. Prišavši mu posve blizu prvi covjek upita: a što to vi radite? Drugi odgovara: vracam zvijezde moru! Prvi zacudeno pita: Ali cemu? Pogledajte koliko ih ima. Za sve njih nema šanse.
A drugi se covjek sagne, uzme u ruke jednu zvijezdu i baci je u more odgovarajuci: Ali za ovu ima šanse!